Med je star koliko i pisana povijest. Spominje se u svetim spisima Indije i Egipta, te u sumerskim i babilonskim klinastim pismima. U Starom zavjetu Biblije, Izrael se često spominje kao “zemlja mlijeka i meda.” U Kur’anu je takodjer navedeno da med ima osobinu da „liječi ljude.“ Stari Grci su rekli da je hrana pčela – hrana bogova, koja donosi mladost i zdravlje.
Sastav meda
Med je bio prvi i najrašireniji zaslađivač koji su koristili ljudi. Hemijski i biološki sastav meda čini ga ne samo izvrsnom hranjivom, već i ljekovitom tvari. Naime, med sadrži više od 70 tvari koje su korisne za naše tijelo. U medu se nalazi 40 % fruktoze, 35% glukoze, male količine saharoze i maltose, do 2% mineralnih soli i do 20 % vode.
U medu su otkriveni mnogi enzimi koji su potrebni za normalne tjelesne funkcije. Osim enzima u medu se nalaze karoten i vitamini: B1, B2, B3, B5, B6, BC, E, K, C, koji se mijenjaju s kvalitetom nektara i polena. Pored toga u njemu se mogu naći bakar, jod i u manjim količinama cink. Med također sadrži faktore rasta, antibiotike i proteine.
Kako nastaje med?
Med je stvoren da bi koristio ljudima. Pčele med proizvode u daleko većim količinama nego što im je potreban. Za 1 kilogram meda potrebno je da pčela obavi od 100 do 150 letova. Pčela mora u prosjeku 10 puta letjeti od cvijeća do košnice i u tom periodu posjetiti oko 5.000 bagremovih cvjetova ili oko 10.000 cvjetova lipe. Sirovina za pravljenje meda je nektar, kojeg luče pojedini organi biljaka, ovisno o vanjskim uvjetima. Biljke luče nektar u sunčanim danima bez vjetra i po toplim noćima. Cvjetanje biljaka i lučenje nektara produžavaju jutarnja rosa i topla kišica. Pčele najviše obilaze najbliže biljke, s kojih sišu nektar uz pomoć rilca i smještaju ga u medni mjehur. Kad se medni mjehur napuni, pčela se vraća u košnicu i odlaže 90% nektara u saće. Tokom leta pčele u nektar dodaju invertazu uz pomoć koje se vrši pretvaranje saharoze (obični šećer) u glukozu (groždjani šećer) i fruktozu (voćni šećer). 10% nektara pčela zadrži za sebe, kao hranu tokom leta. U trenutku kada se položi u saće, nektar nimalo ne liči na med, jer sadrži gotovo 80% vode, dok ostatak čine složeni šećeri. Kada se skupi dovoljno nektara, 4-5 dana u košnici traje njegova prerada. Za to vrijeme iz košnice se čuje zujanje čak i po noći, što znači da pčele mahanjem krila prisiljavaju vodu da ispari iz nektara. Rezultat toga je med sa 17-18% vlage. Najtužnije od svega je da pčele koje su vrijedno radile na stvaranju meda, nakon 35 dana bivaju iskorištene i odbačene od društva, te na kraju umiru.
Vrste meda
Postoji nekoliko vrste meda, a glavni faktor određivanja je biljka od koje je skupljen nektar. Medjusobno se razlikuju po boji, okusu i nekim drugim osobinama.
Najrasprostranjeniji je cvjetni med, koji se dijeli na nekoliko vrsta (bagremov, lipov, kestenov, vrijeskov, kaduljin itd.).
Bagremov med spada u najkvalitetnije vrste meda. Bagremov med koji se proizvodi u Podunavlju nadaleko je poznat po svom kvalitetu. Sadrži 40,35 fruktoze, odnosno 35,98 posto glukoze, zbog čega se dugo drži u tečnom stanju. Ima blaga antimikrobna svojstva. Čist bagremov med je toliko svijetle boje, da sečini bezbojnim. Pomaže kod smirivanja živčanog sistema, stresa i nesanice.
Kaduljin med je po kvalitetu odmah iza bagremovog meda. Kadulja ili žalfija je samonikla bilja koja je naročito rasprostranjena po Hercegovini, posebno u Ljubuškom. Kaduljin med lijepo miriše, malo je gorkastog ukusa i dugo se drži u tečnom stanju. Koristi se protiv prehlada jer olakšava izbacivanje sluzi iz dušnika i bronhija.
Kestenov med preporučuje se za liječenje bubrežnih bolesti i bolesti dišnog sistema. Ima tamno smeđu boju, oštrog je mirisa i gorkastog ukusa. Kristalizira se polako, ponekad i po nekoliko mjeseci. Kestenov med ima djelotvorna svojstva u liječenju bolesti probavnih organa, a koristi se i tokom oporavka od žutice.
Lipov med donosi olakšanje bubrežnim bolesnicima, a djeluje i kod prehlade i drugih bolesti disajnih organa. Najveći značaj ove vrste meda je što poboljšava metabolizam. Lipov med se dugo drži u tečnom stanju, proziran i prijatnog mirisa i okusa.
Manuka med kod nas ne proizvodi, ali je dostupan na tržištu. Autohtona postojbina mu je na Novom Zelandu, gdje se nalazi grmovi manuke. Ljekovita svojstva ove vrste meda su ogromna i još uvijek se istražuju.
Osim nabrojanih postoji još mnogo vrsta meda, koje na našim prostorima nisu toliki poznate i popularne. Na primjer u SAD-u med se pravi od lucerne, avokada, heljde, eukaliptusa, a u Engleskoj postoji med od borovnica. U svim vrstama meda osnovni sadržaj je isti. Bez obzira koji prirodni med da koristite on će utjecati na jačanje imuniteta.
