Ljepota je uvijek srodna sa dobrotom, rekoše stari mudraci. Tako svaki normalan čovjek osjeća potrebu za lijepim. Svi želimo uljepšati svoj dom, okruženje u kojem radimo, svoju mahalu i avliju. Na taj način, kažu, iskazujemo čežnju za iskonskom ljepotom.
Međutim, u vremenu masovne proizvodnje, u vremenu degradacije istinskih vrijednosti na svim poljima, dobili smo neki oblik „instant ljepote“ i „instant umjetnosti“. Čini se da je u ovom postmodernom svijetu sve kratkoga vijeka, pa tako i ljepota, koja brzo „izlapi“ iz današnjih pjesama, priča, fotografija i slika. Umjetnost koja je nekada značila sklad i harmoniju, koja je trebala uljepšati čovjekov boravak na ovom svijetu, polahko je pretvorena u iživljavanje nad svim što se nekada smatralo lijepim, rekli bismo klasičnim.
I tako, danas je u modi kopiranje. Dosjetili se oni, koji nemaju dara, da plasiraju tezu kako je sve do danas napisano, naslikano, snimljeno, napravljeno, sašiveno….pa sad treba samo kopirati i kombinirati dostignuća prethodnih generacija. Tako se stvorila hiperprodukcija u svim oblastima ljudskog djelovanja, koja je opet proizvela inflaciju kvaliteta. Taj pokret u umjetnosti, koji je dirigiran iz nekih „tamnih centara moći“, doveo je do toga da čitave generacije dolaze i polahko se gase, a da ni u kakvoj oblasti ljudskog djelovanja nisu ništa doprinijele.
Uzmimo za primjer današnje mlade. Kakvu muziku slušaju? Oni, u većini slučajeva slušaju ono uz šta su odrastali njihovi roditelji. Tako koncertne dvorane i danas pune Balašević, Zdravko Čolić, te još mnogo bendova i pjevača koji su bili zaštitnim znakom nekog prošlog vremena i nekog prošlog sistema. Zar je moguće da nove generacije nisu mogli napraviti neku svoju muziku, neki svoj pravac u bilo kojoj oblasti umjetnosti. Jedino što raduje jeste povratak mladih sevdalinci i osmišljavanje nekih novih formi izvođenja.
Iako nam se servira monotonija, još uvijek, većina nas osjeti ljepotu u unikatnim predmetima, pravljenim ručno, u koje je utkano na stotine godina tradicije. Neki takvu vrstu umjetnosti omalovažavaju, nazivajući je „zanatom“ ili „narodnom umjetnošću“ . A i ne slute da taj naziv i najbolje odgovara ovoj vrsti, jer naziv „zanat“ dolazi od „znati“, tako da je zanatlija „znalac, mudar čovjek“.
Slučaj – no!
Sada ću vam objasniti zašto mi je bio potreban gornji uvod. Prije nekoliko dana, obična posjeta trafici, pretvorila se posjetu „umjetničkoj galeriji“. Naime, pored trafike na kojoj redovno kupujem novine, u sarajevskom Bosmalu, po prvi put sam vidio reklamni plakat na kome je pisalo „Mashad Leather“, a u podnaslovu pročitah „iranska koža“.
Za drevni Mešhed sam odavno čuo, i za čuvene perzijske tepihe iz ovog grada, ali iranska koža mi je bila nepoznanica. Pretpostavio sam odmah kako se radi predmetima koji su na granici umjetnosti, iako je njihova namjena prvenstveno praktična. Tako sam se zaputio u radnju na prvom spratu ovog centra, želeći i taj dan popuniti nekim novim saznanjem.
Tamo me je dočekao domaćin, Hamid Feghi, koji se odlično snalazio na bosanskom jeziku. Povrh svega Hamid je i profesor psihologije, pa je u svojim objašnjenjima uspijevao dodatno zagolicati moju maštu.
Elem, razgledao sam, „eksponate“ iranske kožarske umjetnosti, jer kako mi Hamid reče, svaki predmet u ovoj radnji je ručno izrađen, skrojen i sašiven i sa sobom nosi neku posebnu priču. U ostalom zar tako nije i sa perzijskim ćilimima, čije šare krase najljepše građevine svijeta. Od Hamida sam saznao i da je Iran jedan od top 10 proizvođača kože i proizvoda od kože, a ova industrija se oslanja na bogatu historiju od nekoliko hiljada godina.
Posebno su mi za oko zapale muške torbe, koje su svojim dizajnom podsjećale na neka bolja vremena, ali osvježene detaljima, doimale su se sasvim prihvatljive za novu generaciju. Tu su i jakne, mantili, opasači, cipele i sve to od prirodne kože, ljudskom rukom napravljeno, i za muškarce i za žene. Nositi takav predmet, prirodan, čist, a još oplemenjen individualnim pečatom zanatlije, zaista je privilegija u ovom društvu klonova i imitatora.
Uvijek se nađu ljudi koji cijene „prave stvari“
No, i sam sam se čudio kako ranije nisam saznao za ovu radnju, pa sam upitao Hamida kako ljudi uopšte nađu ovo mjesto? A on mi reče da ima dosta mušterija, koji znaju cijeniti kvalitet i ljepotu ovih proizvoda.
Tako odlučih napisati jedan tekst, da bi što više ljudi čulo za Hamidovu radnju. I svima vam preporučujem, ako želite sebi i svojima priuštiti nešto lijepo, po čemu ćete biti prepznatljivi i po ćemu će vas vaši najmiliji pamtiti, otiđite u Bosmal, na prvi sprat u radnju „Mashad Leather“ i odaberite po svojoj volji. Pa iako nemate novca, svratite, makar na „razgovor“.
Kako god došli, iz te radnje se nećete vratiti praznih ruku, jer će vas, ako ništa drugo, Hamid počastiti poznatim iranskim slatkišima, koji su namijenjeni za svakog „namjernika“.
